Zlatko Kozina rođen je u Slavonskom Brodu 1968. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za likovnu umjetnost 2000. godine. U svom radu problematizira paradokse teorijskih i praktičnih implikacija svijeta umjetnosti u cjelovitom prostorno-vremenskom kontinuitetu. Zaposlen je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku u zvanju docenta. Svoj je rad prezentirao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama te objavio dvije knjige kratkih eseja (Odgajanje pogleda, 2013., Tijelo kontinuiteta, 2020.). Živi i radi na potezu Slavonski Brod – Osijek.

Zlatko Kozina was born in 1968 in Slavonski Brod. He graduated from the Faculty of Philosophy of the University of Rijeka at the Fine Arts Department in 2000. Throughout his work Zlatko Kozina problematizes the paradoxes of theoretical and practical implications of the world of art within the continuity of space and time. Kozina currently works at the Academy of Arts and Culture in Osijek as an assistant professor. He has presented his work at numerous group and solo exhibitions, and published two books of (short) essays (The Upbringing of Views, 2013, The Body of Continuity, 2020). Lives and works between Slavonski Brod and Osijek.

Zlatko Kozina
MoMA, TATE i JA / MoMA, TATE and I, 2022.
ulje na platnu / oli on canvas
144 x 90 cm

U transparentnom prikazu dijete prikazuje ono što zna, odnosno ono kako si zamišlja ono što zna. Tako će dijete nacrtati svoju obitelj: mamu, tatu, bracu ili seku koji se nalaze u maminom stomaku (mama je trudna) pri čemu mamu crta proporcionalno najvećom jer ju dijete u cijeloj toj situaciji emocionalno doživljava kao najvažniju. U radu MoMA, TATE i JA koristim se jednim takvim crtežom fingirajući dječju nespretnost slikajući lijevom rukom (budući da sam dešnjak) kako bih bio što bliži dječjem izrazu, pri čemu u samoj slici imenujem prikazane figure ispisujući „MoMA“, „TATE“ i „JA“. Služeći se usput i koincidencijom (nazivi poznatog svjetskog muzeja i galerije poklopio se s potencijalno mogućom „dječjom disgrafijom“ prilikom ispisivanja prvih riječi kojima označava najvažnije osobe u svom životu) na smiješan način vizualiziram potajnu želju umjetnika („beskućnika“) da bude članom jedne takve „sretne obitelji“. Dominirajuća boja inkarnata na slici je izraz umjetnikove nade da će se “utjelovljenje“ navedene želje i dogoditi.

In a transparent depiction, the child shows what he knows, that is, how he imagines what he knows. Thus, the child will draw his family: mom, dad, brothers or sisters who are in mom's stomach (mom is pregnant), whereby mom is proportionally the biggest because the child perceives her emotionally as the most important in this whole situation. In the work MoMA, TATE and I, I am using one such drawing, faking a child's clumsiness by painting with my left hand (since I am right-handed) in order to be as close as possible to a child's expression, while in the painting itself I name the depicted figures by writing "MoMA", "TATE" and " I". Resorting to cincidence along the way (the names of a world-famous museum and gallery coincided with a potentially possible "child dysgraphia" when writing the first words he uses to denote the most important people in his life), in a funny way I visualize the ("homeless") artist's secret desire to be a member of such "a happy familiy". The dominating color of the incarnate in the painting is an expression of the artist's hope that the "embodiment" of the stated wish will eventually come true.

• iz izjave umjetnika / from the statement of the artist